Dašićev kadar Vladimir Dobi za hrvatske medije „Šumadinci mi nisu bliski“!

„Vladimir Dobi (1984.) rođen je u Požarevcu, nakon čega mu se obitelj preselila u Karlovac, a od svoje sedme godine živi u Kragujevcu. Tu je završio osnovnu i srednju školu, te je nastavio studij ekonomije. Vladimir se ovaj grad, nije vezao, po njegovim riječima, najviše zato jer nije  u njemu rođen. Vezuju ga ljudi s kojima je odrastao i s kojima je proveo njemu značajne trenutke.

«Kragujevac kao grad, u posljednjih desetak godina je izgubio svoj identitet, naročito posredstvom ljudi uslijed ovog kriznog vremena. Mnogi su na rubu svoje egzistencije i osjeća se njihova deprimiranost i frustriranost. S druge strane, Šumadinci, mi nisu baš bliski, jer su poznati po svojoj proračunatosti, te u svemu gledaju samo svoj interes, što ih čini vrlo specifičnim skupom ljudi», kaže Vladimir Dobi.

OBITELJSKA TRADICIJA: Vladimir je odustao od vojničke tradicije koja je postojala u obitelji, iako je želio nastaviti stopama svojega oca i djeda. Po njegovim riječima djeca obično imaju averziju od uniforme i plaše se te ozbiljnosti. On je uz to odrastao i to zvanje mu nije bilo tako strano. Htio se upisati u srednju Vojnu školu, ali tada je bio rat i bombardiranje, te je ipak upisao Gimnaziju. Nakon svršene Gimnazije i dalje je planirao upisati Vojnu akademiju, jedino je taj prijamni ispit bio mnogo kasnije i kako kaže ipak se opametio i upisao Ekonomske studije.

»Moj djed, a kasnije i moj otac, bili su vojna lica. To je obiteljska tradicija, pa sam čak i ja isto želio upisati. Kad je došlo predratno stanje, otvorile su mi se oči i shvatio sam kako nema smisla biti to po zanimanju. Za vrijeme zajedničke države, dok je moj otac radio u Vojsci Jugoslavije, dosta je imao prekomandi i to uglavnom ovdje u Srbiji. Tako je on i posredstvom prekomandiranja još osamdesetih godina, otišao iz Slavonskog Broda, gdje je živio i završio školu. Moji su se roditelji upoznali u Kragujevcu, i ne dugo nakon vjenčanja, preselili su u Požarevac, gdje sam i ja rođen. Tamo smo živjeli šest do sedam godina i poslije je moj otac opet bio prekomandiran za Kragujevac. Kada sam krenuo u školu, moji su roditelji odlučili kako se neće cijela obitelj seliti, pa je moj otac radio još u desetak drugih gradova u sukladno s vojnim prekomandama. To je bilo dosta mučno, jer je stalno putovao i nikad nije bio doma«, pojašnjava Vladimir Dobi.

ŽIVOTNA PRIČA: Ono što je mnogo utjecalo na njegovu osobnost bili su veliki financijski napreci i padovi njegove obitelji.

»Prije rata bili smo jedna od bogatijih obitelji u Kragujevcu i imali smo više nego što nam je trebalo. Otpočinjanjem rata moj otac je zbog specifične nacionalne pripadnosti prestao raditi pri vojsci i ostao je bez posla. Ne puno poslije toga, moja majka osniva jedno privatno trgovačko poduzeće,  koje se vremenom od jedne prodavaonice širi na dvije, pa na tri i onda 1995. godine dolazi teško vrijeme kada nije bilo poslovanja preko žiro računa, što je nama donijelo jednu veliku krađu cijelog tromjesečnog pazara sve tri prodavaonice i zaliha u spremištu. Ostali smo bez obrtnih sredstava, a tada nije bilo mogućnosti dobiti kredit u banci. I pored malih pozajmica posao je počeo propadati i došli smo u situaciju potpunog siromaštva. Sjećam se kako sam s mojim mlađim bratom Brankom za doručak i večeru jeo jogurt i kruh. Strašno je bilo usporediti razdoblje od godinu ili dvije dana prije, kada smo živjeli u luksuzu. Tada sam, s četrnaest godina, počeo raditi na ljetnom raspustu i zaista nema posla koji nisam radio. Bio sam vrtlar, radio sam na plantažama, zatim u hladnjačama za preradu voća, u poduzeću za preradu namještaja, na stovarištima i na kraju po raznim kafićima. Tako sam radio sve do nedavno, uz studije, i uvijek sam se trudio ne biti na proračunu svojih roditelja. Svojim radom mogao sam si priuštiti mnogo toga što sam želio i to me je motiviralo, jer sam od tada svake godine išao na more i oblačio se po svome ukusu. Možda zato nemam više takav odnos s obitelji, jer više nisam morao pitati mogu li do grada, ili ići na more. Moj brat se također snašao i on isto radi uz studij farmacije, a roditelji su počeli raditi za jake inozem-ne tvrtke i stalno putuju po Europi. Razdoblje besparice od mene je stvorilo borca i ranije sam sazreo od svoje generacije. Zadovoljan sam svojim životom i mogu zahvaliti Bogu što sam naučio lekciju«, ističe Vladimir.

STUDIJ: Uvijek je bio dobar đak, odlikaš u gimnaziji, a odlično se pokazao i na studijama ekonomskih znanosti. Danas je vrlo zadovoljan  što je upisao ekonomiju, osobito od kako radi na Ekonomskom fakultetu u Kragujevcu kao demonstrator na predmetu Makroekonomije.

»Glede daljih planova otići ću u SAD na postdiplomski studij, ne radim uopće na tomu da ostanem ovdje. Vjerojatno zvuči malo kao klišej, ali mi mislim kako bi svakako volio da ostanem. Smatram kako se tu može sasvim pristojno živjeti od akademske plaće, te stvoriti si uvjete za život, ali džabe sve to, kad ljudi oko tebe nisu sretni. Jednostavno sustav je loš  i ne želim živjeti ovdje s tim i u tom okruženju. Tu nas pritiskuju neke teme o kojima svi moraju brinuti, iako potpuno ne zavise od nas pojedinaca, vlada jedan kaotičan sustav u kojem ti možeš da preživiš ako se izoliraš ili sve okreneš na čuveni balkanski humor. Amerika, je kao sustav uređena do tančina, tamo je bitno samo poštivanje svih pravila i tada je garantiran izvanredan život. Tamo svi rade ono što najbolje znaju i nitko ti se ne miješa u posao već ti se jedino kaže ako si nešto pogriješio. Naravno, i taj sustav ima dosta mana, ali ja sam prilikom svoga posjeta vidio kako su se uglavnom svi ljudi, koji su se tamo otišli iz naših krajeva, vrlo brzo snašli i napravili dobre karijere. Težim upisati postdiplomske studije biznisa, budući kako je to povezano s mojom sadašnjom strukom. Tko zna možda se moje mišljenje i promjeni pa se na kraju vratim tu živjeti. Najteže je doći do Amerike, a kad se nađeš tamo poslije je sve lako, jer ovaj taj sustav naobrazbe je otvoren za sve i oni primaju na postdiplomske studije gotovo svakoga tko zadovolji njihovu procjenu uspješnosti studija. Taj prijamni ispit nije klasičan test. Svi studenti po primitku moraju platiti školarinu za prvu godinu studija, propisanu za inozemne studente i  tek od druge godine se može dobiti stipendija«, priča naš sugovornik Vladimir Dobi.

Prije no što je otišao u Ameriku, posredstvom razmjene studenata, dosta se aktivno bavio politikom i sad je odbornik kragujevačke gradske skupštine, te je sukladno tome i imao je neki stav o politici i o budućnosti Srbije. Sada više ne razmišlja o Srbiji i o njenim ekonomskim problemima, postao je pesimist glede ove regije i nažalost, ali činjenica je, kako nikad ne bi bio takav da preko svojih studija nije otišao na razmjenu u Ameriku. Vladimir se u slobodno vrijeme bavi suđenjem nogometnih utakmica, i na taj način upoznaje dosta novih ljudi i kako kaže vidi interesantnih događaja osobito sudeći u okolnim selima. Dugo je trenirao odbojku, a sad više voli zaigrati tenis i svoje vrijeme voli posvetiti prijateljima. Obzirom kako čovjek njegove dobi nikad nema dovoljno vremena za sve što bi želio, onda po riječima našega sugovornika, pažljivo planira obveze, a još pažljivije slobodno vrijeme.

---

---

ucentar.rs izvor: http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/A19697/Amerika-kao-san/?fbclid=IwAR2NcVRN_oV2EdV4q6_MtwvbYhTTlBLVewGnWzdJTOvsIuni50kCG18APzM