EKSKLUZIVNO: neverovatna životna priča Zorana Pavlovića, Srbina iz Amerike (I)

Zoran Pavlović
Tako je i dok je sedeo sa svetskim igračima iz Holivuda u najprestižnijim ložama na dodeli Oskara video je odsjaj Mokrololuškog potoka… Onog koji će mu sjati u očima i danas kada gazi sedmu deceniju…

prva korveta u Americi…
zahvalan ocu što me je očeličio, uveo u neki novi život. Da sam ostao u kući kao svi naši, naša deca… Čekao bih da on umre, da ja naslednim ono što je on stekao i eto… Hvala mu, posle svega- priča a u očima mu se budi iskra koja je baš tu počela da gori, da probudi u njemu borca i urođen nam instikt za samoopstajanjem… Kao dete put ga vodi iz Beograda..

Zoran sa porodicom…
Lukić… Svirao sam u Frankfurtu kod Omera… Prvi put sa mnom na binu stao je, recimo, Marinko Rokvić. Svirao sam sa velikim pevačima tako da sa imao nekako otvoren put za inostranstvo. Da se razumemo, i Jugoslavija je onda bila ozbiljna država, lepo se živelo. Tada je postojao vic gde se svađaju Bugarin i Rumun i ovaj jedan kaže „Ma mi smo za vas Jugoslavija“! Dakle, ne Nemačka, ne Amerika- nego Jugoslavija. Bilo kako, ja sam tada, sa mojim pasošem mogao da idem bilo gde osim za SAD. Do Amerike je i tada bilo teško doći. Otišao sam u Bregenc, onda u Sent Galen, pa u Zapadni Berlin. Tada sam poveo i svoga brata koji je bio harmonikaš. Bio sam šef orkestra sa 17 godina. Živelo se lepo i brzo, menjali se gradovi, države… Sledi Pariz, tamo sam bio par meseci kod najstarijeg brata po ocu Slava Pavlovića , bio je stariji od mene 24 godine. Nije mi se dopalo tamo verovatno zbog brata koji je klošario godinama u Parizu, tražio mi je novac svaki dan. Iz Pariza odlazim u London „Kod dva ujaka“. Ni tamo mi se nije svidelo. Englezi su najhladnija nacija na svetu. Onda sam otišao za Njujork. E to je nešto drugo. To je stvarno veliki grad. Njujork je za svakog čoveka izazov. Naravno, tu opet dolazi do izražaja moja narav. U Njujorku su leta vruća, zima hladne… Ja sam hteo

Džej i Zoran
prijatnije mesto. Doduše, hteo sam i da vidim celu Ameriku. Pošao sam ka zapadu. I tada i sada je bilo dosta naših ljudi u Čikagu. Čikago je, dakle, sledeća stanica- prepričava Zoran svoju da je tako nazovemo životnu maršrutu koju teško koji Srbin da je istkao u svom životu.

veliki prijatelji: Zoran Pavlović i Novica Zdravković
-Kada sam stigao u Čikago, 1976. godine bilo je preko 100 hiljada naših ljudi. To je kao Kraljevo sada. Bilo je mnogo restorana sa našom muzikom i svi su radili i bili puni. Radilo se šest dana u nedelji. Ja sam od toga živeo. Ipak, Čikago je hladan. Nije za mene. Idemo dalje… Nije to sada lako da se objasni. Ja zapravo nisam otišao za Ameriku zbog nekih uobičajenih razloga, zbog politike ili ne znam čega već. Ja sam kao dete zarađivao i za sadašnje uslove veliki novac. Recimo, da je to red veličina oko pet hiljada maraka. Suština je da sam rođen sa srčanim problemom. Ozbiljnom srčanom manom. Jedini način da ostanem živ, jedini način da mi se pomogne bio je u Americi. Moja operacija mogla je da se uradi samo u Čikagu ili u Hjustonu. Srce je zapravo bilo razlog da odem u Ameriku-kaže Zoran.


Zoran i Tozovac…
Tozovac su imali problema kada su se vratili u Srbiju. Recimo, svedok sam priče oko Tozovca. Svirali smo u Čikagu kod Pere Krkalovića. Imao je prelep restoran. I nije to baš tako. Nije Tozovac pevao četničke pesme. Pevao je „Jeremiju“ (Jeremija pali topa) što je bilo za ono vreme kao da je četnička pesma. Dakle, pevao je kod četnika- ali ne i četničke pesme. Kad se vratio u Srbiju napali su ga što je pevao, a čovek zapravo nije uradio ništa loše. Nikome tamo na čelu ne piše da li je bio četnik ili Hrvat ili šta god. Džabe su čoveka ovde šikanirali i napravili mu dosta problema. Teško je današnjoj mladeži približiti to vreme, tu vrstu totalitarizma- priča Zoran a da nije ni krenuo sa svojom pričom.

sa svojim ortakom legendom Ron Dđžeremijem..
Postaće i profesionalni kockar, vlasnik hotela, trgovati na Vol Stritu, bitkoinima, družiti se sa svetskom elitom, gubio desetine miliona dolara preko noći, vraćao se „u igru“… O svemu tome razmišlja sada dok sprema novi poslovni projekat sa još većom energijom i željom. Osmislio je igru enigmatsku igru brojevima, za koju su sami Japanci rekli da je unapređenija i bolja od „sudokua“. Bio je spreman i višemilionski ugovor za taj projekat koji ga je čekao u Tokiju. I potpisao ga, dobio milione dolara, svet je bio pod njegovim nogama. Ali..
VAŽNO!!!UCENTAR u narednim nastavcima objavljuje neverovatnu životnu priču ovog čoveka.. U septembru mesecu objavićemo knjigu i dokumentarni film o anegdotama dostojnim naboljih scenarija holivudskih filmova.. Pratite ovu sjajnu i do sada neispričanu životnu priču
ucentar.rs foto privatna arhiva