Na današnji dan, 7. aprila 1943. godine u gradu Geri u Saveznoj državi Luizijani (SAD) preminuo je Jovan Dučić srpski i jugoslovenski pisac, pesnik i diplomata. Dučić je jedan od naših najznačajnijih predstavnika modernizma, liričar čiji je pečat neizbrisiv. Bio je veoma aktivan u društvenom i političkom životu, jedan je od osnivača Narodne odbrane, nacionalne nevladine organizacije u Kraljevini Srbiji.
Jovan Dučić je rođen između 1872. i 1874. godine u Trebinju koje je tada bilo u sastavu Osmanskog carstva. U Trebinju Dučić je završio osnovnu školu, u Mostaru Trgovačku. Učiteljsku školu je pohađao u Sarajevu, diplomirao u Somboru 1893. godine. Učiteljsku službu u Bijeljini završava tako što su ga austrougarske vlasti proterale zbog objavljivanja patriotske pesme „Otadžbina“. Nakon pokretanja lista „Zora“ biva uhapšen i prinuđen da napusti zemlju. U Ženevi, gde se sklonio, upisuje Sociološko-filozofski fakultet. U srpskom ministarstvu inostranih dela počinje da radi 1907. godine odakle biva upućivan u diplomatske misije u Atini, Madridu, Kairu i Rimu. Član Srpske kraljevske akademije postaje 1931. godine. Drugi svetski rat dočekao ga je na ambasadorskom zadatku u Madridu odakle, zbog prekida diplomatskih odnosa fašističke Španije i Kraljevine Jugoslavije odlazi u neutralni Portugal. U SAD seli 1941. godine gde nastavlja svoj plodonosno rad. Dučić je oštro kritikovao ustaške zločine nad Srbima u NDH. Na današnji dan, 7. aprila Jovan Dučić je umro daleko od voljene otadžbine. Sahranjen je u Libertvilu u porti manastira Svetog Save. Njegova želja da počiva u rodnom Trebinju ispunjena je tek 2000. godine.
Zaborav
Jovan Dučić
Zaborav je mirno umiranje srca,
Bezdušno i bolno odricanje ćutke;
Prezrivi dah smrti u duši što grca;
Zaborav to znači mreti na trenutke.
Ko zna suze stvâri koje ostaviše?
Dvostruku smrt groblja gde suza ne kapi?
Bol imenâ koja ne pominju više?
Krik zaboravljenih ljubavi što vapi?I strašno ćutanje natpisa sa stene,
Što posta nečitljiv? I prokletstvo nemo
Reči, što sad čame, neprotumačene?
Tugu trave putem kud sad ne idemo?Ko zna plač idola pod zemljom? Ko znade
Kletvu molitava zamuklih? I rane
Nepamćene sreće i prestale nade?
I gorčinu jedne suze ubrisane?








