Polako bi i najbliži gosti pristizali. Starci iz familije i komšiluka u to vreme nisu ostajali da čuvaju svoju kuću da ne bi pobegla, već su sa poštovanjem pozivani na veselja. Danas, nasuprot tome, mnogi ne pozovu rođenog đeda i babu da se raduju venčanju unučadi. Što bi za jednu takvu zaboravljenu starinu rekao veliki epski pjesnik Radovan Bećirović Trebješki:
„Prošao je hiljadu ratova,
a danas ga kriju od svatova.“
Tek vidiš, naroda puna kapija, kotar, dvorište. Otac, majka, stričevi i strine dočekuju, posluga preuzima bravove i torte koje su se tada ukrašavale svežim cvećem. Ko je mario za fondane, glazure i dekor mase, kada je lakše i lepše bilo ubrati karanfil i ponovo ga posaditi usred pravog šlaga od belanaca. Em je jeftinije, em lepo miriše.
Domaćin veselja, obično mladoženjin po rodu najbliži stric bi usmeravao goste, brižljivo vodeći računa o tome kako će koga, i gde postaviti da sedi. Zvaničniji su stavljani bliže vrhu šatora i mladenačkom stolu, a za njima ostali. Tek što gosti posedaju, a muzika započne, eto i mladoženjine babe, sa raširenim rukama „gustira“ da pokaže sreću, veću od onog brda više njihove kuće. Širi ruke, pa s vremena na vreme zagrli nekog svog sestrića iz Borča ili Vrbave, da bar malo radost podeli.
Kićenje svatova bi označavalo kraj doručka i laganu pripremu za polazak po mladu. Dešavalo se, i to često, da mlada dođe ili „pobegne“ još prije svadbe, što u to vreme i nije bila neka sramota.
A znate li ko su vojvode? Sigurno se sećate njihovih šarenih, šiljatih kapa koje su se ukrašavale na najraznovrsnije načine(neki i nisu za pominjanje). Za tu ulogu su se birali zetovi, muževi od mladoženjinih sestara, i imali su zadatak da raznim šeretlucima uveseljavaju goste. Neki od njih bi umeli da se zanesu u toj ulozi, pa se dešavalo da se tokom drugog dana svadbe poneki vojvoda popenje na krov kuće u kojoj se organizuje veselje, i u velikom raspoloženju stane da baca crepove i otkriva kuću, tražeći da mu se plati kako bi prestao sa tim marifetlukom. Pamtim kako sam, kao mali, dobijao kokošija jaja od starijih, uz savet da gađam vojvodu i da pri tome dobro nišanim. Bilo je tu slavnih pogodaka, a neki ni danas danji nisu zaboravljeni.
Inače, verovali ili ne, ja sam bio nakonjče na četiri svadbe. Mnogi danas i ne znaju za stari običaj kada mlada prilikom dolaska u kuću podiže najmlađe muško dete iz familije tri puta ka nebu, ne bi li i sama obradovala kuću potomstvom. Upravo to dete se nazivalo nakonjčetom, i obično nije previše marilo za tih prvih dva minuta slave u svome životu, već bi se bacakalo i vrištalo kao da ga potapaju u vrelu vodu islandskih gejzira. Sećam se i mog najmlađeg brata kao nakonjčeta na jednoj svadbi u našoj familiji. Do tada, neverovatno ugojena i dobroćudna beba se pretvorila u vrišteću tikvicu, da je cela svadba videla prilično muke dok ga je smirila. Verujem da bi do danas vrištao, da mu pažnju nije zaokupio tanjir sa pihtijama koji je jedan od stričeva poneo da stavi ispred kuma.
Bacanje sita na krov je bio jedan od najvažnijih običaja. Etnološko tumačenje govori o dodvoravanju demonima koji se sakupljaju po krovovima, ali kod nas se oduvek smatralo da, ukoliko sito ostane na krovu, i mlada će se zadržati u toj porodici. I zaista, veliko oduševljenje bi zavladalo kada bi se sito zadržalo na kosini krova a da ne spadne na zemlju. Danas, taj običaj skoro da se i ne primenjuje, osim u urbanoj poslovici kojom neko hoće da diskredituje neku devojku.
„Bolje da ti ova baci bombu na kuću nego sito.“, veli neki tamo, dok obrvama pokazuje na nekakvu moderno-plastičnu curu. A vala, kako su krenule, još malo će im i ventile ugrađivati na strateška mesta kako bi se dopumpale ili ispumpale prema trenutnom trendu.
Ubrzo bi veselje dostiglo vrhunac, uz želje, čestitke i pozdrave od ujaka iz Pariza, tetke iz Milanovca i kuma Srećka iz Pajazitova. Desetak i više zvaničnika bi se poređalo ispod onih ćilima sa inicijalima, i zagrljeni sa mladencima, njihali su se levo-desno u laganom ritmu šumadijske dvojke. Desetak pesama, pa bi se zasviralo kolo, i to majstorski. Nekadašnji harmonikaši su se virtuozno nadmetali da svaki ton bude tačan, a svaka numera ispravno odsvirana. Kolo je za svakog Šumadinca bilo nešto posebno. Promeni se, upali nešto u nama čim začujemo prve taktove i odmah se zgledamo sa najbližim poznanikom za koga znamo da je raspoložen za igru. A mnogo je bilo važno znati da zaigraš u kolu. Mogao si biti visok kao jablan, da ti zvezde iz očiju sijaju, ali džaba, ako ne znaš da „povedeš“ ili bar „zaviješ“ na kecu. Kakvih je samo po našim selima bilo slavnih igrača, koji su bez napora, brzim tempom mogli igrati čitavu noć. Jedan od takvih je bio moj brat Nikola. Gledaš ga, igra više od pola sata, a da mu noge zemlju ne dodiruju. I čini ti se da, umesto da se umara, on sve odmorniji i lakšeg koraka.

Vodilo se računa i na to da se momak ne uhvati do momka, već do lepe devojke. Upravo tu su prve simpatije isplivavale iz tajnosti, a malo jači stisak ruke bi izgovorio više nego hiljadu SMS-ova, viber ili instagram poruka. Istina, događalo se da više drugova zaigraju „momački“, onako brzo, zagrljeni ili ruku pod ruku. Cela svadba ih gleda, a oni to i osećaju, pa sve brže, lepše i bolje igraju, trudeći se da ukrase svaki korak i međusobno ih slože.
A tek deca… deci je seoska svadba bila draža od sedam dana besplatnog luna-parka. Danas ih, sa pravom ne ispuštamo iz vida. Nekada, nas bi samo doveli, nahranili nas predjelom i pustili da tražimo svoje društvo. Oni malo stariji bi se šunjali po votnjacima, između kupa od kukuruzne šašine. Oni malo nestašniji bi skidali ventile sa automobilskih guma, pa bi im neki vlasnik „Zastave 850″ oko tri ujutru, kada zatekne vozilo na „bandašima“ psovao i buvu u dušeku. Oni mlađi bi se jurili između stolova, tražili od najvišeg člana posluge da im skida papirne ukrase i oko devet sati bi već spavali na klupi sa glavom u babinom krilu. Zamislite to spavanje, u sred mojsijevske prašine, između deset maksimalno pojačanih zvučnika, dok vam neki nepozvani gost, ili kako mi kažemo „kokanjaš“ iz Ugljarevca sedi na nogama i čisti nečiju viljušku o vašu nogavicu kako bi bocnuo parče jagnjetine. A danas, naša deca od petnaest godina ne mogu da zaspe bez uspavanke nakon koje mora uslediti apsolutna tišina sve do dva popodne.
Drugi dan svadbe je bio poseban doživljaj. Štono kažu, uvek je drugi dan bolji od prvog. Mada, ja se nikada nisam mogao složiti sa tom konstatacijom, jer je drugi dan uglavnom organizovan nedeljom, koja je bila dan pred tada mrsku školu i obaveze. Danas bih svaku nedelju po sto puta poljubio, samo da se mogu nekako vratiti u to divno vreme, i među one divne ljude lišene ludila koje nas sve više osvaja.
Centralni deo drugog dana svadbe, bar za nas klince je bio maskiranje mladoženjinih roditelja. Naime, u podrudničkim selima moje Gruže postoji taj običaj, kada se mladoženjin otac maskira u mladu, a mladoženjina majka u mladoženju. Tom prilikom se trude da se što smešnije obuku i našminkaju.
Trenutak kada ih uvedu pod šatru je zaista jedinstven, osobito ako bar jedno od njih ima smisla za humor i glumu. Prostodušan, ali prečišćen smeh prisutnih je energija koju valja bar jednom u životu osetiti i dušom opipati.
Nema više tih svadbi gružanskih. Nema više, što rekli stari: „Da mi kuća zapjeva!“. Niko više i ne širi šator u svom kotaru. Lakše je, lepše i gospodskije zakupiti restoran. Nama lakše, a kuće su nam ogluvele. Dvorišta ćute, sela zanemela, nigde harmonike da zasvira. Nekada mi se čini da su baš ta veselja bila poput onih prolećnih dana kada bi se sijalo žito. Samo, na dan svadbe bi u dvorištu domaćinskom dobri gosti, kumovi, rodbina i prijatelji posijali zdravlja, napretka, sloge, berićeta, blagoslova za potomstvom i drugih Gospodnjih milosti i dobara. Što bi se posijalo, to bi i nicalo.
Danas, sijemo po tuđim njivama, kućama i okućnicama. A sa tuđe njive, nikada se žetva, bez kletve nije skidala.
Marko S. Marković
Ljuljaci u Gruži
Foto:Dragan Petrovic “Veseli svet”







