Verovatno se svako od nas nadje u situaciji da samuje i razmisja u samovanju, a tihovati nije lako. Razmisljam o studentima kroz sve ove price i pojavljuje mi se sumnja u smisao nesvesnog
zaboravijanja na one studente kojih na prvi pogled nema, koje ne vidimo ili koji se ne vide.
Povukli su se pred naletom orkanskih vetrova razorne moci i cute. Verovatno uplaseni, svesni da su nemocni da se odupru onima koji brutalno ruse pred sobom svaku prepreku koja stoji na putu njihovih ciljeva pretocenih u zahteve.
Mladalacka snaga je lepa, ali neretko pohotna i spremna da sprzi pokusaje odupiranja. To je ona teznja skrivena u svakom coveku; tenja da se ostvari naum i po cenu gusenja razuma.
Kad primim pitanje nekog srameljivog
studenta koji me moli da to ostane nasa tajna, ispostujem kao da sam svestenik.
A pitanje je vise nego jednostavno i odnosi
se na to hoce li skoro poceti ispitni rok i nastava. I to mnogo boli. Najgore je kada znate da ne mozete nista. Svestenik se makar pozove na Boga i prenese mu tajnu.
A ja nemam kome da predocim da nije u redu, da je strasno to sto se nekome na silu zabranjuje znanje.
No, da li je bas tako? Mislima sam sa njima svih ovih meseci od kako su ucutali,
dok smo mi zanemocali. I nisu njima krivi oni sto nisu kao oni, no mi koji smo sojom neslobodom i svojim strahom
pustili tihe da tihuju, a ove druge da skakuéu.
Iskren da budem, razumem i ove skakace, pesake, maratonce, bicikliste…
Ali, ako bas hocete da budem jos iskreniji, stvarno sam ocekivao da oni nece biti vajari stuba srama. Da ce svojim ponasanjem pokazati kako se postuje, neguje i gradi sloboda. E, tu sam se prevario. Zaboravio da je u dnu judske prirode vulkan moci. Moc kad poludi ne priznaje bilo ciji autoritet.
Za sve to vreme zamisjam smernu i tihu studentkinju. Iz siromasne je porodice; kuca jos uvek neomalterisana, otac invalid, a majka u nadnici po polju.
Tokom srednje skole retko kada je izlazila u grad. Ne zato sto nije želela, već zato sto je bilo sramota, jer izlazak u grad kosta. Zato je mozda i bila najuspeniji maturant. Roditelji presrecni kada je upisala fakultet; upala na budzet, dobila studentsku sobu, studentski kredit, stipendiju. Radovali su se njenoin obecanju da ce diplomirati u roku, jer su verovali u nju. Sva vazna im se javijala nakon svakog polozenog kolokvijuma, jer je znala da ce biti ponosni.
Tako je bilo sve do jednog dana, kada je nastao tajac.
Nema predavanja, nema kolokvijuma, nema ispita. Nema ni svecanog doceka Nove godine koji je toliko zeljno iscekivala.
Vratila se kuci briznim roditeljima.
Do kraja januara svakoga dana se nadala da ce fakultet ponovo krenuti da radi. U februaru je pocela da se plasi za sebe, porodicu i buducnost. U martu joj je otac preminuo. Uz majku, i ona je utihnula. U crini, kao da je monahinja, posvetila se tihovanju. U aprilu je pocela da pomaze majci u nadnicenju. Zelja da studira je ucutala, ugasila se kao dogorela sveca.
Pocela je da radi na pijacnoj tezgi. Nakon par godina, jedne subote, dok je prilazila pijaci, sela je dve koleginice sa fakulteta koje su svojevremeno stajale na ulazu dok
je fakultet bio blokiran.
Hej, pa gde si ti? Nismo te odavno
videle.
– Vratila sam se kuci. A vas dve?
-Evo jos malo cemo da diplomiramo.
Kod nas?
-Haha. Ma ne. Presle smo na privatan faks.
G.S.







