Krah socijalne politike Srbije (2): subvencije porodicama, a ne hraniteljima!
Autorski tekst psihologa Dragana Kandića u potpunosti demontira sistem socijalne politike Republike Srbije i rad Centara za socijalni rad (CRS). Kandić je iskusan radnik upravo kragujevačkog centra. Ovo je sigurno tekst koji će izazvati dosta polemika
Ipak najstrašnije negiranje ustavnog poretka je hraniteljstvo, koje se projavljuje u situaciji hroničnih, ali i akutnih porodičnih i ličnih kriza, definisano kao podrška primarnoj porodici. Prenebregava se član 5 porodičnog zakona koji govori o tome da je država dužna da majci i detetu priušti posebnu zaštitu. Praksa to ni sa čim ne potvrđuje; dok roditelji ne dobiju barem iste subvencije kao hranitelji, oročene od 3 do šest meseci, sistem socijalne zaštite će imati janjičarski karakter. Država projektom hraniteljstva ne čuva ni porodicu ni budžet, novčana sredstva i edukativne resurse ne koristi namenski. Potrebno je dati šansu roditeljima kroz novčanu i edukativnu podršku, istu onu koja se pruža hraniteljima. Na taj načim bi smo svrsishodno i suvislo koristili novčane, edukativne i ljudske resurse, a država bi uštedela na socijalnom, zdravstvenom i penzionom osiguranju hranitelja.
Kad sam već kod hraniteljstva, da pomenem kao naučno neutemeljenu prevagu hraniteljstva nad institucionalnim zbrinjavanjem i to kod adolescenata. Na nižim kalendarskim uzrastima, porodica jeste adekvatan referentni okvir, ali u adolescenciji kad vršnjačko okruženje ima dominantan uticaj, nasilni hraniteljski smeštaj može da bude kontraprodukativan a uzrasna karakteristika negiranja autoriteta shvaćena kao vaspitna zapuštenost ili još gore, loša genetika i patologija.
Takođe CSR sve više participiraju u stavu da je fizičko, ali i svako drugo kažnjavanje dece nedozvoljeno i da predstavlja nasilje. Ne uviđa se razlika između kazne i nasilja i ne shvatajući potrebu kazne na nižim uzrastima, naročito na senzomotornom nivou inteligencije, kada je zbog ne formirane formalne inteligencije, kazna neprijatna, ali i zaštitna. Detetu kome se ne pomogne u formiranju vaspitnih i moralnih granica, teško će se pomoći u formiranju autentičnog, društveno i porodično odgovornog identiteta. Poenta je da na konstrukciji vaspitnih granica, se formira moral a na njemu autentični identitet.Veliki autoriteti psihologije saznanja i moralnosti, Pijaže, Kolberg, Benet insistiraju da moral proishodi iz straha od kazne do 9 godine života. Ako zabranimo kaznu, da možda ne suspendujemo i budućnost moralnog društva?
Deralizacija je posledica deprofesionalizacije i depersonalizacije, gde CSR postaje dehumanizovana, skoro nezamisliva, a ipak postojeća institucija, čija je jedina funkcija da čuva bolesni sistem od nesrećnog čoveka…
(nastaviće se)