ŠUMADIJA koja nestaje: Mileva iz Pajsijevića sama je na planini ubijala lisice!
Mileva iz Pajsijevića…
Nema više onih vremena. Niti onih ljudi, spojenih sa prirodom, hajdučkog koraka i vučijih snova. Nekada nije bilo čoveka koji nije smeo u sred planine zanoćiti. Ali, ovo nije priča o čoveku, već o ženi.
Mileva Mijatović, rođena Lalović(1895-1987) je provela život na planini. Na Velikom brdu u Pajsijeviću, na samom pragu Kotlenika. U starinskoj kući sa ognjištem, kakvih već odavno nema, načinjenoj od tesanih hrastovih brvana, spojenih sa zidovima od pleve, blata, kolenika i kreča. Na krovu badža, poput kakvog čardaka. Posebne su bile te kuće, jer da nije tako, ne bi se u njima rađali duhovno zdravi ljudi. Svaka je mirisala na dim i toplinu, kakve nema u ovim betonskim zatvorima koje pravimo i na koje osuđujemo sebe.
Borila se Mileva sa dva rata koje je preko glave preturila. Borila se sa zimom, sa olujama, ali i sa planinom i njenom decom, divljim životinjama. Još se u Pajsijeviću pamti kako je u zasedi, sa sekirom u rukama čekala lisicu. Ko je bio pobednik ovog ljutog megdana, pogledajte na ovoj neverovatnoj fotografiji koja govori više od hiljadu slova.
Znala je Mileva i za Gospoda Boga. Jer da nije tako, da li bi ova udovica, bez dece dala najveći prilog da se sa čuvenog izvora Grujovca dovede voda do spomen česme u porti pajsijevačke crkve, što svedoči mermerna tabla zahvalnica.
Mileve nema, više od tri decenije. I njena kuća na Velikom brdu se urušila, brojeći svoje zadnje dane. U njenom hladu tek procveta neka davno zasađena perunika, da podseti retke prolaznike na prošlost, i da ih opomene da zaborav nikome nije doneo ništa dobro. Jedino njega ne smemo sebi da dozvolimo.
Marko S. Marković
(OBJAVLJENO NA Ti si Gružo srce Srbije)