Tozovac zbog pesme “ Jeremija“ jedva izbegao robiju, oduzeli mu pasoš..
Pre 49 godina Predrag Živković Tozovac snimio je pesmu „Jeremija“ na singl ploči koja je od prvog dana bila zabranjena za emitovanje, a on je morao da pobegne u egzil i spase živu glavu.
Nejasno je kako se potkrala takva greška strogim komunističkim komisijama čija je dužnost bila da pregledaju i preslušaju svaki materijal pre nego što se pojavi u javnosti. Ništa nije smelo da naruši mir i blagostanje radnog naroda, a posebno ne tadašnjeg predsednika Jugoslavije Josipa Broza Tita.
Tozovac je uspeo u tome, ali platio je veliku cenu. Kada je njegov „Jeremija“ ugledao svetlost dana, brže-bolje je sklonjen u fioku, a Živkovića je saslušavala Državna bezbednost ko zna koliko puta. Iste godine odlazi za Nemačku u nameri da se skloni od hajke i napada i tamo ostaje dve godine. Po povratku u Jugoslaviju počeli su novi problemi.
Oduzeli mu pasoš…
Nikada „Jeremija“ zvanično nije bio zabranjen. Moja prijateljica Rada Trifunović, urednica na Radio Beogradu, jednom prilikom stavila je „Jeremiju“ kao predlog za hit meseca, i to među zabavnom muzikom. Kad su počeli da stižu glasovi samo za nju, Rada se uplašila i skinula tu pesmu, pa je stavila „Mirjanu“. E onda je to neko primetio i tako je krenula priča „Tozovca zabranio Tito jer je srbovao“. Gluposti, ja ne verujem da je to ikada došlo do Tita, ali dobro – rekao je Tozovac, a onda objasnio zašto su mu zabranili da napušta Jugoslaviju.
– Pasoš su mi oduzeli za vreme Tita zato što sam pevao našim ljudima u inostranstvu, to se tada smatralo kao izdaja. Odnosno, tako su smatrali pojedinci u državnom aparatu. I mnogim mojim kolegama koji su išli preko oduzimali su pasoš. Često su me pozivali na saslušanja. Ali i to je prošlo, pasoš su mi vratili Draža Marković i Branko Pešić – kaže legendarni pevač.
o „Jeremiji“ za list VREME…
Jeremija vam je zadao mnogo problema. Danas kad slušamo tu pesmu, u njoj nema ničega nacionalističkog. Kako je moguće da je takva pesma mogla da izazove toliko problema?
-Ja mislim da imam pravo da branim Jeremiju zato što je to izuzetno lepa pesma. Nema mnogo narodnih pesama koje na takav način govore o svakodnevnom životu, a to je pesma, eto tako, o jednom seljaku i ratniku. Ima pesma i o vojvodi Sinđeliću koja nije nacionalšovinistička, nego je pesma o jednom ustaniku koji se borio protiv okupatora. Ne vidim šta je tu problematičnije od partizanskih pesama, ili onih koje su pevali četnici. Ali, u vezi sa tim celim slučajem, ne mislim da sam bio žrtva politike na nekom visokom nivou. Neko se tu na meni dokazivao, neka sitna duša i udvorica. Ne verujem da je to stiglo do Tita, što bi se on time bavio. Uostalom, pevao sam mu nekoliko puta.
Kako je taj skandal uopšte počeo?
-To je jedna tužna priča. Jeremija nikad nije bio zabranjen. U to vreme, 1971, moja dobra drugarica Rada Trifunović bila je urednik na Radiju Beograd 202. Ja sam pevao Jeremiju na „Kolarcu“, bila je neka svečanost na kojoj sam nastupio. Posle sam je i snimio, i pesma je postala hit preko noći. Za Novu godinu 31. decembra 1971. počelo je emitovanje Drugog programa Televizije Beograd, prvi put u koloru i prva pesma koja je emitovana bila je Jeremija. Nešto kasnije, 1972. godine, na Beogradu 202 su birali hit nedelje i hit meseca. I Rada bezveze stavi Jeremiju kao predlog među zabavne pesme. Međutim, počnu da stižu glasovi samo za Jeremiju i ona se uplaši, skine tu pesmu i stavi Mirjanu. I naravno, neka udvorica je to primetila, pa iz toga nastane konstrukcija: Tozovac srbovao, skinuli ga sa radija, Tito ga zabranio…
Onda kreće kampanja o Tozovcu četniku. Bio sam na gostovanju u Bečićima kad je krenuo jedan strašan feljton u „Novostima“ s naslovom „Ugled za šaku dolara“, o tome kako smo kolege i ja po Americi pevali četnicima, i kako, eto, za šaku dolara, pevamo po „četničkim jazbinama“. Sutradan, drugi nastavak, samo o meni. Kad čaršija nekog hoće da uništi, onda krenu priče do te mere da čovek više ne može da podnese, mogu da te dovedu do toga da samoubistvo izvršiš. Mislim da je nekima ovde trebalo da naprave od mene srpskog Vicu Vukova, pa im je zgodno došlo. Evo ga Tozovac, srbuje, daj da mu malo pomenemo kevu. Tu se par ljudi krvavo ogrešilo o mene. Ali, šta sad, život je i da se trpi, nije samo da se uživa.
Na kraju se ispostavilo – šta? Ko je stajao iza svega?
Poklopilo se da to bude u ono vreme kad su pali Latinka Perović, Marko Nikezić i oni liberali. Pa, neki operativac iz Državne bezbednosti je bio ambiciozan i našao saveznike među novinarima. Svako malo sam išao na razgovore. Na kraju mi je oduzet i pasoš, pa su mi ga kasnije vratili Draža Marković i Branko Pešić.
Nemam ja ništa protiv policije, mi smo u Jugoslaviji imali odličnu vojsku i policiju. U svakom pogledu je bio red u ovoj zemlji, ali ako se moć zloupotrebi bilo gde, onda ljudski životi stradaju. Tako je u vojsci, policiji, kod lekara i kod vas novinara: imate moć da radite ono što vam je posao, ali ako je zloupotrebite, nekom ode glava. Ubica si bez puške. Sramota je da kažu da sam ja napolju pevao četnicima. Nemam ja ništa protiv četnika, ali ja sam dok je rat trajao bio dete od pet-šest godina. Ne znam ništa o tome, ne znam ništa o Draži. Ja, bre, tek sad čitam u novinama o tome, ali isto mi je da učim o tome i o Karađorđu, o caru Dušanu. Za moju generaciju istorija počinje sa ofanzivama.
Tekst pesme „Jeremija“
Ja sam ja, Jeremija
prezivam se Krstić,
selo mi je Toponica
drvena mi dvokolica,
služio sam stari kadar – artiljerija.
Ja sam ja, Jeremija
prezivam se Krstić,
imam sito i karlicu
imam ženu vračaricu
služio sam stari kadar – artiljerija.